Budi mi utjeha
Bit ću ti utjeha
Ko zarasla staza
Radosti i smijeha.
Noćni si mi netopir
A po danu si leptir
Daleko si voljena
Patnja mi preboljena.
Za mene si od svih,
najlipša tin bila
Zanosna i lipa
i šesnega tila
Stajun je bi zimski
i hladno je bilo
Pa se do pokladah
ni izahodilo
U moru tih raznih htjenja
Čovjeku se život mjenja
S mnogo rasta i krahova
I uspona i padova
Kada je um mlad i bistar
Svakomu je to božji dar
Mladost njega isprobava
A zrelost ga izoštrava
O kako nam fališ
kao galeb škoju
ali sve to projde
uz pismu tu tvoju.
Trag si svoj ostavi
na nebeskom putu
u prostranstvu plavom
drži svoju rutu.
1.
Svima nam je znana,
Bogum odabrana,
Maslina drobnica,
Uja je krajica.
Govorit je teško
i otvarat temu
ćak i pisat to
kao o problemu.
Tako i bez čari
ko iz oči plamena
sve je to bez duše
kopija kamena.
Pustio je srce da govori, žali, voli. U velikoj želji za ljubavlju i velikom strahu od nje odao se pjesmom, ispovjedio stihom.
On piše iskreno, jednostavno, doživljeno; njegovo srce i razum odgovaraju jedno drugom rezultirajući čistom poezijom.
Kroničar je mozaične šetnice, ukazuje na ljudsku nemoć i poniznost pred silama prirode, a ispratio je i brojnim anegdotama oslikanog luškog Maradonu.
Andreis komunicira s vlastitom nutrinom, počesto s naglašenom projekcijom savršenstva izraženom (nedosegnutom) skladnošću dvaju bića, ali i običnog malog vrapčića, slučajno ulovljenog trenutka ljepote te ponovno i opet, sa sjetom i tugom misli hrle prema Njoj, dalekoj, prošloj i nedočekanoj.
Jerko Andreis iz roda Staljara je jedna od tih osebujnih osoba koja ne pristaje na kompromise patetičnog naricanja, iskanja patosa, ushita i zanosa, već bezkompromisno utire samosvojan pjesnički put pročišćen od akademskog izričaja, prožet istinskim doživljajem i osjećajnošću proživljenog.
U Jerkovom biću vala odzvanja suzvučjem sjećanja i ponosa na iznimne ljude, klapske pjevače, kompozitore, Olivera, sve one koji održavaju i podržavaju tradiciju bez koje nema Vele Luke.